ĐULIĆI
Pre nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne devojke koja njeguje njegovom sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovom javu i san. Kad ona spava i sanja, svetli kao mesečina. To svetli njen nesvesni blagi osmeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on oseća. A on bi hteo sveobuhvatnu i neponovljivu reeč - najljepšu i najmoćniju reč, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osećanje, intenzitet toga osećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasne u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pesmi i običnim rečima ne može da izrazi.
ĐULIĆI UVEOCI
POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......
Jedna od najuspelijih Zmajevih pesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svesti čitaoca uvek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umreti. Dakle, uvek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebne dete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vreme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobegne od te apsurdne situace i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?"
"Bez pameti " zato što ih izgovara čovek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
Vičem bogu...
vičem pravdi...
anđelima...
vičem zemlji...
vičem sebi...
JUTUTUNSKA NARODNA HIMNA
Jututunska narodna himna je satirična narodna pesma objavljena 1865. godine protiv kneza Mihajla. Po tematici je vrlo bliska pesmi Jututunska juhahaha. Pesma liči na himnu (ta reč stoji i u naslovu), na uzvišenu, dostojanstvenu i svečanu pesmu,ali se iza toga kre Zmajeva parodija - komicno-podrugljiva imitacija himne, pesničke vrste koja je nekad pevana u čast Boga, heroja ili domovine (otuda i nacionalne himne). Ova Zmajeva pesma je i parodija na molitvu, religioznu pesmu, punu pobožnosti. Zmaj parodira vrstu, njen svečan ili religiozan ton i predmet pevanja pri čemu pesma prerasta u satiru i veliku rugalicu upućenu vladarskoj svemoći i starim uverenjima da je on, vladar, božanskog porekla i da je potčinjenost i slepa pokornost njemu obaveza svakog građanina.
U podrugljivoj molbi Bogu da Jututuncima podrži Knjaza u zdravlju i krepkosti, da ga učini oholim i slavnim, i da sve što postoji njemu podari - Zmaj, vidi se, svoju ironiju usmerava prema knezu Mihajlu, ispisujuci tobož iz poštovanja svaki zamenički oblik koji personifikuje njegovom moć, vlast, silu velikim slovom (Njega, Ga i Mu).
Iz strofe u strofu pesnik pojačava svoju razornu ironiju, govoreći kao reprezentant naroda (uvek se javlja oblik Mi), ako sve postoji zbog njega, onda čemu naše želje, govor, mudrovanja i bilo kakva htenja. Zato se svesrdno odriču svih tih elementarnih ljudskih prava, samo da njegovim namerama ne bude na smetnji. Od Boga traži da mu podari što više policajaca, potkazivača i žandara, i da mu time obezbedi veću sigurnost i lakšu vladavinu. U svemu tome kre se aluzija na ono što već postoji, što je društvena realnost - policijski sistem vladanja. U želji naroda sadržano je u stvari preslikano stanje postojećeg. U pojedinim strofama ironija menja smer i pretvara se u kritiku protiv samog naroda, u ogorčenje zbog njegovog ćutanja i pasivnog držanja.
Comments
RSS feed for comments to this post